Nemojte mi o onim pričama kako nas je neimaština očeličila. Siromaštvo u djetinjstvu te ne pravi ratnikom, ono te pravi vrhunskim diplomatom u sopstvenoj kući.
Dok druga djeca vrište šta žele, ti sa sedam godina razvijaš senzore za nivo vlage u maminom glasu i dubinu bora na očevom čelu. Ti ne tražiš, ti osluškuješ.
To je onaj trenutak kad shvatiš da je frižider prazan, i proizvodi specifični zvuk, ali je kuća prepuna tišine. To je ona specifična, ljepljiva tišina koja nastupa kad se spomenu ekskurzije, nove patike ili obična čokolada koja u izlogu izgleda kao predmet iz druge galaksije.
Naučiš tada najvažniju lekciju, da hodaš na prstima kroz sopstvene želje. Skraćuješ ih, siječeš im krila, prilagođavaš ih onom što ima u novčaniku, samo da ne bi probudio onu strašnu muku u očima roditelja.
Jer dijete siromaštva brže nauči da čita tugu nego slova.
Danas, kad nas gledate kako stojimo uspravno i hladno, mislite da smo uobraženi. Ne kapirate vi da to nije ponos, nego hronična upala odbrambenog mehanizma.
Mi nismo postali ljudi koji troše, mi smo postali ljudi koji ne duguju. Nikome. Ni osmijeh, ni riječ, ni objašnjenje.
Jer siromaštvo nas nije naučilo da cijenimo novac, naučilo nas je da mrzimo zavisnost.
Mi se ne bojimo gladi. Mi se bojimo onog pogleda u ogledalu koji nam govori da smo, bez obzira na sve, i dalje samo skup onoga što nam je nekada davno bilo previše skupo.
I dok vi danas trošite hiljade na terapeute pokušavajući da pronađete sebe, mi se trudimo da se nikada ne sretnemo. Jer znamo da se ispod ovog odijela i skupe šminke ne krije nikakvo unutrašnje dijete, nego mala, preživjela zvijer koja tačno zna koliko košta svaki vaš osmijeh i koja je kamata na svaku vašu pomoć.
Mi nismo generacija koja je uspjela, mi smo samo nuspojava vremena koje je više cijenilo pečate nego ljude. Ostali smo isti, samo su nam kaputi malo skuplji, a snovi malo tiši.
Preuzeto str Kremirana kokica
